Prijeđi na sadržaj

IRAS (satelit)

Izvor: Wikipedija
Infrared Astronomical Satellite (IRAS)
OrganizacijaNASA
NIVR
SERC
Tip misijeinfracrveni svemirski opservatorij
Datum lansiranja25. siječnja 1983. u 21:17
Raketa nosačDelta 3910
Mjesto lansiranjaVandenberg AFB Space Launch Complex 2
Trajanje misije10 mjeseci
Internet sjedišteIRAS
Masa1.083 kg
Orbitalni elementi
Orbitalni režimheliosinkrona orbita
Velika poluos7.270 km
Ekscentricitet orbite0,0018392
Inklinacija98,9591°
Orbitalni period102,8 minuta
Apoapsis913,1 km
Periapsis886,4 km

Infrared Astronomical Satellite (IRAS) bio je prvi opservatorij u svemiru koji je pregledao cijelo nebo u infracrvenim valnim duljinama.[1]

Lansiran u 25. siječnja 1983,[2] misija mu je trajala 10 mjeseci.[3] Teleskop je bio skupni projekt na kojem su radili SAD (NASA), Nizozemska (NIVR), i Velika Britanija (SERC). Teleskop je promotrio više od 250.000 infracrvenih izvora na 12, 25, 60, i 100 mikrometarskim valnim duljinama.[3]

Potporu pri procesiranju i analizi podataka koje je IRAS skupio pružio je Centar za procesiranje i analizu infracrvenih podataka u Kalifornijskom institutu tehnologije. IRASova arhiva se trenutno nalazi u Arhivu infracrvenih znanosti u sklopu IPACa.[4][5]

Misija

[uredi | uredi kôd]

IRAS je bio prvi opservatorij koji je promotrio cijelo nebo na infracrvenim valnim duljinama. Uspješno je mapirao 96% neba četiri puta, na valnim duljinama od 12, 25, 60 i 100 mikrometara, s rezolucijama koje variraju od 30 kutnih sekundi na 12 mikrometara do 2 kutne minute na 100 mikrometara. Otkrio je oko 350.000 izvora, od kojih mnogi još nisu identificirani. Za oko 75,000 izvora se vjeruje da su zvjezdorodne galaktike, koje su i dalje u fazi formiranja zvijezda. Mnogi drugi izvori su obične zvijezde s diskovima prašine oko sebe, vjerojatno u ranoj fazi formacije planetarnog sustava. Nova otkrića uključuju disk prašine oko Vege, kao i prve fotografije jezgre Mliječnog puta.

IRASov rad, kao i rad većine infracrvenih satelita poslije njega je jako ograničavao sustav za hlađenje. Kako bi uspješno radio, infracrveni teleskop mora biti ohlađen do kriogenskih temperatura. U slučaju IRASa, 73 kilograma supratekučeg helija održavalo je teleskop na 2 kelvina (oko -271 °C), postupkom hlapljenja. Helij unutar teleskopa je potrošen nakon 10 mjeseci, 22. studenog 1983, pa su prekinuta daljna promatranja zbog pregrijavanja. Letjelica je zadržana u Zemljinoj orbiti.

Novosti

[uredi | uredi kôd]

Opservatorij se nekoliko puta našao u vijestima. 10. prosinca 1983. izjavljeno je kako je opservatorij otkrio "nepoznati objekt", prvotno opisan kao "vjerojatno velik kao Jupiter i toliko blizu Zemlji da će postati dio našeg sunčeva sustava."[6][7] Daljnja je analiza ustvrdila kako su, od nekoliko nepoznatih objekata, njih devet udaljene galaksije a deseti je "intergalaktički cirus".[8] Ni jedna od navedenih nije u Sunčevom sustavu.[8][9]

Asteroida otkriveno: 3
3200 Phaethon 11. listopad 1983.
3728 IRAS 23. kolovoz 1983.
(10714) 1983 QG 31. kolovoz 1983.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. IRAS Explanatory Supplement II.
  2. National Space Science Data Center -- IRAS. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. lipnja 2008. Pristupljeno 4. ožujka 2016. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. a b Lutz D. Schmadel - Dictionary of minor planet names (2003) - Page 315 (Google Books)
  4. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. lipnja 2016. Pristupljeno 4. ožujka 2016.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  5. IRAS data archive at IRSA
  6. Thomas O'Toole. 30. prosinca 1983. Mystery Heavenly Body Discovered. Washington Post. str. A1. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. veljače 2010. Pristupljeno 28. siječnja 2008.
  7. Mystery heavenly body found close to Earth. The Gazette. Washington Post. 30. prosinca 1983. str. A-2. Pristupljeno 16. listopada 2012.
  8. a b Thomas J. Chester. No Tenth Planet Yet From IRAS. Thomas J. Chester (CalTech). Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2010. Pristupljeno 28. siječnja 2008.
  9. Phil Plait. 17. studenoga 2010. The Planet X Saga: Science. Bad Astronomy. Pristupljeno 5. ožujka 2011.